Unforgiven...

Crnokosa vila...

— Autor unforgiven @ 02:04
Prošla je kraj njega. Za tren je je progutao gorku knedlu koja je poskakivala u njegovom grlu pulsirajući svakim njenim korakom kojim mu se probližavala. Pomislio je na trenutak kada ju je prvi put ugledao. Tako malenu, crnokosu laganog koraka, očiju boje divljeg kestena kako mu prilazi. U daljini obala po kojom laganim koracima gazi, prosto kao da lebdi. Divio se njenoj kosi i njenom gracioznom hodu. Prosto ju je zamišljao poput nekakve vile prognane u ovaj mučni svet. Prekrasnog bića koje se izgubilo na putu ka svojoj bajci. Posmatrao ju je kako lebdi kako zamišljenim krilima maše sa zvezdanom svetlošću koja je prati posipajući zlaćani prah koji ostavlja bez daha. Iluzija ili stvarnost? U tom trenutku je to izgledalo tako stvarno a ipak nedodirljivo. Kao san. Isti onaj osećaj kada u snu pokušamo dodirnuti željeni cilj, ali nam je uvek nekako iako nadomak ruke nedostižan, ma koliko snage uložili da ga dostignemo. Približavajući se ocrtavale su se usne koje je željno želeo poljubiti. Te nepravilne crte koje je želeo dodirnuti svojim. Zaplovio je u san. U stvarni san na javi. Dozvolio je osećanju da ga ponese i vine medju oblake. Osećanje kojeg do tad nije ni bio svestan. Šta je ovo? Šta mu se ovo dogadja? Zašto je korak tako lagan, zašto plovi umesto da korača? Osetio je dozu straha od te visine u koju se vinuo. Ali ona je još uvek dole, prilazi mu, a on tako daleko od nje. Zašto ne pohrli ka njemu , da li ga vidi ... Ko je zapravo ona? Kada će ovaj san da prestane? Ne bi voleo to. Želeo je još na tren da budan sanja, da pliva u ovom osećaju zbunjenosti, ioako njemu još uvek neshvatljivom. Privlačila ga je ta toplina u grudima koja se protezala kroz njegovo telo i obuzimala ga celog. Poput droge kroz vene mu je mesto krvi tekla neka druga tečnost, prosto je mogao da oseti žarište ka kome teče ta smesa. Da li je zaljubljen? U njemu vatre gore a nije ni svestan kako ugasiti taj požar. Da li je opasno, da li možda ima leka. Osećaj je i dalje fenomenalan, ali počinje da posustaje i polako ponire ka obali. Lebdi još uvek i polako prilazi svome telu. Ulazi nekom magijom nošen. Stapa se sa njim i ponovo biva jedno. Isti onaj nepomični čovek koji posmatra crnokosu vilu kako mu prilazi. Prekrasna je. Kraj nje bi mogao imati sve, ceo svet osvojiti jednom rukom, ukoliko ga ona drži za drugu. Prilazila je, lebdela magijom nošena. Srce mu je neprestano lupalo, udaralo i tutnjilo u ušima jakim dobovanjem. Imao je osećaj da će pući. Nikada to osetio nije i plašio se da li je to san ili stvarnost. Na tren našla se na korak tik ispred njega pružajući mu ruke. U dilemi da li da okusi greh, kao Adam jabuku iz Evine ruke, kolebao se u mislima. Pružio je ruku i dodirnuo joj satensko bele ruke, mekane i svilenkaste poput najmekše svile. Poljubiće je, svestan je toga. Približava usne njenima . Na trenutak sve izgleda tako divno, tako savršeno i spokojno. Ali  odjednom zemlja počinje da se trese, isto ono more uzburkano da se penuša. Zemlja pod nogama ne beše stabilna već poče da puca i da se razdvaja. Plaža na kojoj su stajali ne beše više tako mirna. Ponor koji se stvorio izmedju njih ga nije sprečio da joj pruži ruku. Ali ona ju je odbila, plašila se da bi ih mogao povući u ponor. Nije bila spremna žrtvovati svoj život za rad tudjeg ubedjenja. Ali on je znao da ih može izvući, samo mu je bila potrebna njena ruka, njena duša kraj njegove i nikakvi ponori im naudili ne bi. Plašila ga je njena daljina, njeno povlačenje u svoj neki svet, daleko od njegovog. Na korak od ostvarenja sna je izgubio sve. Ponor se povećavao, zemlja se izdizala i ispunjavala jarkocrvenom lavom. Ugledao ju je kako se udaljava, kako istim onim laganim koracima odlazi istim putem kojim je i došla, ostavivši ga samog na drugoj strani tog već napravljenog otoka izgubljenih osećanja koja su ga upravo obuzimala i prisvajala sebi. Na tren nestalo je svega. Ni tog otoka nije bilo, ni ponora ni jarkocrvene lave. Stajao je na ulici posmatrajući je kako odlazi, nakon toliko godina. Prošla je kraj njega, osmehnuvši se i uputivši jedan bledi osmeh sa istih onih usana za koje je nekada živeo...

 

 

 

05.09.2011.                                                                                                         02:04h


Ja sam samo hteo da je volim..

— Autor unforgiven @ 01:07
Ja nisam hteo da menjam svet , meni je ovaj bio dobar, nisam virio u mikroskope, tragajući za virusima neotkrivenim, nisam listao encikopledije, išao na prosek.. Ja sam samo hteo da je volim, u Kraljevu, na Ibru, gde je postojao jedan stari gvozdeni most, preko kojeg je prelazila nekad, raspustajući one svoje crne kose, kao mrežu svilenu u koju su se hvatale vlati mesečine, kao glupe deverike, ja nisam hteo da menjam svet, meni je ovaj bio dobar.. Hteo sam samo da je volim u Kraljevu , na keju, gledajući je kao tvrdjavu, koja je poražena, posle toliko godina.. I ljubeći je, pod onim mostovima.. Kojih nema više..A gu gu...

Powered by blog.rs